Avantura duha | Avantura čitanja | Avantura pisanja

Poezija i imaginarni putopis

Svi ’pozivi na putovanje’ se obraćaju svojim jezikom; onim sačinjenim od naizgled nerazumljivih znakova, simbola i simboličkih postupaka posredstvom kojih komuniciraju Svesno i Nesvesno; konvencionalno i nekonvencionalno.

Na takvo putovanje pozvao me je Šarl Bodler jedne jeseni početkom devedesetih, stihovima: Dete, sestro moja, usni sred spokoja… Među žutim školskim klupama, u bučnoj učionici koju su pritiskali bledo-sivi zidovi malo ko je znao zašto sam odlučila da jedna od pesama koje se moraju učiti napamet, bude Bodlerov Poziv na putovanje. Ali, u zagonetnosti mog izbora udobno se smestila i jedna prednost: Bodler i ja smo sasvim slobodno mogli komunicirati tajnim jezikom, a ja sam, napokon, mogla biti disident. Priznajem, samo u tajnosti.

 

Koju si pesmu naučila? Upitala je devojka iz susedne klupe.

Poziv na putovanje, odgovorila sam, a ona mi je uputila začuđen pogled.

Mogla sam ljubazno uzvratiti istim pitanjem, ali me odgovor nije zanimao. Ćutala sam, samo naizgled usamljena, uverena da Bodlera niko ne razume kao ja; da mene niko ne razume kao Bodler. Mogućnost odabira jedne pesme iz Cveća zla u to vreme mi je delovala kao sva moja sloboda. Bilo je moguće da, posredstvom Bodlerovih stihova budu srušene velike konvencije ili učinjeni mali nestašluci. Svečano sam izgovarala stihove kojima Bodler opisuje putovanje kroz hodnike izmenjene svesti; himnu ispevanu u slavu opijumu; imaginarni putopis u stihovima; priču o zamišljenom Istoku, njegovom dubokom snu; o ambri; tajanstvenosti; ćilibaru i čudima kakva se sreću samo na dalekim putovanjima.

Više od jednog veka kasnije to putovanje će postati deo žargona onih koji su pokušavali da izmene nivo konvencionalne svesti i transcendiraju realnost kako bi se našli u alternativnim prostorima drugih realnosti i svetova koji prevazilaze uobičajeno. Izgleda da se u njihovoj poeziji krije još jedna forma imaginarnog putopisa, opet onog koji prelama stvarnost i fantaziju, ili dve stvarnosti: unutrašnju i spoljašnju. Da li su i ovi putnici pomalo „lažovi“? Jesu li sva ta iskustva bila ispunjena tajanstvenim čarima; da li su tamo odista vladali samo red, slast, raskoš i mir? I ako je zaista tako, nije li to odraz unutarnjeg mira, reda i raskoši; možda nečega što svakodnevica, rutine i konvencije remete? I to, ne baš večno pitanje, ali ono koje pokreće doba Prosvećenosti: Zašto uvek Istok?

Danas Bodlerov Poziv na putovanje više ne deluje kao refleksija nekakvog bunta, niti kao priča o ambri, miru, ćilibaru. Sada je to orijentalistički diskurs o fascinantnoj Drugosti koju Bodler nalazi u sebi; o Zapadu koji u sebi prepoznaje Istok, o mogućnosti da je mir u nama, a ne u Drugima, ili da smo taj udaljeni Istok mi sami. To je pre priča u kojoj istočne raskoši trag sugeriše da je saglasna realnost samo jedna od mnogih i da su podele na Istok i Zapad, u nama, a ne na geografskim kartama i u kulturnim modelima. One su nešto što se može transcendirati na brojne načine i ono što može otključati odaje u kojima su ćilibar i zlato, čudnovatnost i sjaj, jer Drugost, bilo čija, pa i ona ’istočna’, postoji dok smo sebi strani.

Dodaj komentar


VRH