Naslov je pretenciozan, ali ipak najbolje odslikava muzičku jesen u Beogradu, odnosno onaj period u godini koji je obeležen Beogradskim muzičkim svečanostima, nakon kojih sledi Beogradski jazz festival. Šta reći nakon BEMUS-a..Na autorku ovog teksta najupečatljiviji utisak su ostavila dva koncerta-upravo, otvaranje i zatvaranje festivala. Engleski duo na udaraljkama – Maraca 2 je na otvaranju u Jugoslovenskom dramskom pozorištu priredio koncert koji je odisao neformalnom atmosferom. Pored Šopena u ovom neobičnom aranžmanu, publika je imala priliku da čuje neobične stilske nijanse koje nam otvaraju potpuno novi pogled na neke idiome. Jazz harmonije i ritmovi se lepo uklapaju sa impresionističkim odlomcima, koji su ponekad prekinuti contemporary gotovo plesnim epizodama, dok bliskoistočni elementi drugačije zvuče u ovom aranžmanu, preusmereni i preosmišljeni minimalističkim epizodama. Jednom rečju, klasična hermetična koncepcija umetničke muzike ustupa mesto najraznovrsnijim kombinacijama, pri čemu se umetnička muzika lako približava svim muzičkim žanrovima koji pripadaju takozvanoj konceputalnoj sferi, pri čemu je mainstream uživanje u lakim melodijama i plesnim ritmovima zamenjeno svojevrsnom usmerenošću na eksperiment i rad sa samim muzičkim materijalom. Možda je to zapravo –meta muzika, muzika o muzici.
Šta reći o Njujorškoj filharmoniji na zatvaranju-možda je dovoljno konstatovati da nije samo u pitanju vrhunski profesionalizam. Takve interpretacije poznatih dela (Prelid za popodne jednog fauna, Sibelijusov violinski koncert, Bramsova četvrta simfonija) uvek nam otkrivaju nešto novo. Kao da je momenat kada se dostigne izvesni kriterijum, kada tehničko postane nebitno, još uvek redak kod mnogih orkestara. Zapravo to je momenat kada se oseti prava radost muziciranja i potpuna posvećenost izvođenju – kada orkestar „diše“. Ovo je koncert koji svakako nije trebalo propustiti i dvorana Sava centra je bila prepuna.
A odmah nakon BEMUS-a i Beogradski jazz festival koji je zaista izrastao u instituciju, budući da svake godine predstavlja priliku da čujemo najeminentnije svetske jazz izvođače. Ove godine su to Wayne Shorter, Charlie Haden, Rigmor Gustafsson… Pored toga, svako vreče predstavlja tematsku celinu koja grupiše izvođače prema stilsko-konceptualnom kriterijumu: Giants (velikani), Hot&Tasty (opet savremene fuzije – jazzy house, ili jazz u savremenom plesnom aranžmanu), Funky smiles (world fusion, funky stil brazilskog Azymutha i našeg Zerkman Big Bang – a), Lessons in Style (avangradniji uplivi, atonalni konceptualni jazz Enrica Rave), Ladies Night (ženski izvođači – gostovanje Sinne Eeg, i svetske neo-soul atrakcije Alice Russell) i Evolution (savremene contemporarys post-bap tendencije u muzici Reut Regeva, Jasona Morana&The Bandwagon, Magnusa Lindgrena). Zapravo, koncepcija festivala zadovoljava ukus slušalaca klasičnog jazza, savremenog konceptualnog jazza sa free- jazz uplivima i electro dance jazza mladjih generacija. Budući da je savremeno tržište obeleženo segmentiranjem i usložnjavanjem, za svaku je pohvalu tendencija da se koncepcija festivala proširi i obuhvati širok dijapazon aktuelnih stilskih prelamanja.
Ukratko, bez komplikovane terminologije i suvišnih reči – mnogi se slažu u tome da je savremeni trenutak obeležen hiper-komunikacijom, pri čemu lokalno više ne postoji na nivou društva, individue ili stila. Naša publika napokon može da bude deo sveta i da aktivno učestvuje u svemu onom što je novo i aktuelno, a ostaje na tome da to iskoristi na najbolji mogući način do sledeće prilike. Dobijamo mogućnost da čujemo i učestvujemo i, kao građani savremenog konzumerističkog globalističkog društva, biramo…između lakog i popularnog i onog što razvija maštu i poziva na učenje..
Dodaj komentar