Avantura duha | Avantura čitanja | Avantura pisanja

Gde si sada, Botičeli?

Sećam se da je bio april 1994. godine, poetičan, prefinjen, baš kao Botičelijeva ‘Primavera’. Noć blaga i plava, mamila je boga vetra Zefira da ponovi svoje veselo venčanje prelepom nimfom Florom. Okupili bi se opet rado i Merkur, Kupidon, tri Gracije, pa i senzualna Venera.
Udahnula sam sladunjavi miris polena i zapalila šibicu. Želela sam te noći da spalim svoju poeziju. Sve! Jednim plamenom, na jednoj lomači. Sasvim iznenada plamen se ugasio, a kraj mene je osmehujući se stajao sam Sandro Botičeli.

- Da, sada razumem. - rekoh mu odmah.
Ko bi mogao više od njega, emotivne žrtve harizmatično-religioznog ludila mračnog Savonarole, sada da prezire lomače umetničkog izraza, bilo kog vida!

Ne zna se koliko je svojih slika Alesandro, kao hipnotisani član sekte tog dominikanskog fra Đirolama, uništio, pod ubeđenjem da svoje pagansko zastranjivanje pročišćava vatrom i pepelom. Pričao mi je da su na trgovima Firence gorele sve predstave starorimskih božanstava i alegorija, koje su do tada procvatom Renesanse posebno negovali članovi porodice Mediči. Nostalgično se prisećao plemenitog Lorenca Veličanstvenog, ali i dalje nije razumeo zašto je ta porodica toliko zla pretrpela, smrti i progona, samo zbog nepokolebljive predanosti Lepoti Nauke, Umetnosti i Filozofije? Koga je to moglo da ugrozi? Crkvu? Papu?

Istina, znalo se da je sam papa Sikst IV stajao iza ubistva Đulijana Medičija, Lorencovog brata. Zbog moći, prestiža, zavera, zavisti nad svim onim sjajem koje je Medičijeve okruživalo?
A to sve nema nikakve veze sa paganskim Venerama i Gracijama jer su uostalom nosile uvek isti prelepi lik Simonete, supruge Firentinca Vespučija, žene u koju se i sam Đulijano Mediči zaljubio. A da li su bili ljubavnici, to samo Kupidon zna…

Lepota je rođena naga i bezazleno se uz vetar ljulja na školjci; Venera koja je, ne zna se kako ni zašto, izbegla lomaču, priziva večno Sandra, a i sve umetnike. Upravo tu, Simoneta je nemo progovorila jezikom Boginja i ponudila spas rukama. Obgrlila je samu sebe, ne da bi prikrila nagotu, već da bi sačuvala tajnu svoje smelosti i posvedočila o renesansnom procvatu, prolećnom zanosu duše i tela.

- Zaboraviću noćas moje stihove, zaboraviću na njih još koliko god godina je to potrebno, ali ću ih sačuvati. - rekoh mu tada prikupljajući svoje, perom ispisane, pesme.
A Sandro je, uvek spreman da od svega napravi šalu, počeo od mojih praznih listova da pravi brodove i kape, kao što je, jednom prilikom, šalu priredio svom učeniku Biađu. Rekao je da je prodao sliku svog učenika, ali ga je zatim ubedio da kupac treba ipak da dođe u atelje i vidi taj tondo Bogorodice i nekoliko anđela, sliku pompezno okačenu visoko na zidu, da bi još lepše izgledala novom vlasniku. Učenik je pristao, ali dok nije bio tu, Sandro je napravio male kape od papira i belim voskom prilepio na glave anđela sa slike. Kada je sa bogatim kupcem Biađo ušao u atelje bio je zatečen i sasvim zbunjen da je odmah vikao i pravdao se kupcu, a ovaj, upućen u Botičelijev plan, pravio se da ništa ne vidi i dalje ozbiljno tražio da kupi sliku. Biađo i kupac su izašli iz ateljea, Sandro je odmah poskidao kapice, opet potpuno zbunio Biađa, a kada je kupac odneo sliku, Biađa su ubedili da je imao priviđenje i da se baš ništa nije dešavalo sa njegovim radom.

Ipak, kažu da je iznad svega voleo umetnike, da mu sopstveni uspeh iako ga je za života dostigao, nije bio toliko važan, koliko sama borba za majstorstvo ideje i lepotu umetnosti.

Dodaj komentar


VRH