Avantura duha | Avantura čitanja | Avantura pisanja

Slika o drugima

Zamišljanje Evrope

Evropa je od XV bila veka prostor istorijskog vrtloga, intenzivne političke, vojne, ekonomske i, uopšte kulturne delatnosti, te su u vezi sa njom naročite vrednosti kodirane kao univerzalne i definišuće.

Širenjem dvorskih ponašanja, buržoaskih običaja i modernog konfora zasnovanog na tehnološkoj prednosti doprinelo se oblikovanju koncepta „evropske civlizacije“. Što su više iskorišćeni drugi delovi sveta, ta civilizovanost smatrala se uzvišenijom, a evropska pripadnost snažnijom. Od vremena otkrivnja nepoznatih delova sveta i njihovih ucrtavanja u evropske mape „univerzuma“, nastaje nadmeni kompleks evropske superiornosti u odnosu na svaku drugu civilizacuju, pa tako „vanevropsko“ postaje sve što se smatra zaostalim, a neevropsko inferiornim.

Balkan i Istočna Evropa: zamišljene geografije

Geografski atlasi i udžbenici Balkan smeštaju između Istoka i Zapada, a u bedekerima i putopisima je predstavljen kao spona između suprotstavljenih kulturnih svetova. Njegova istorija je od devetnaestog veka ispunjena političkim kolebanjima, smeštanjima u Aziju, Afriku i napokon, na marginu evropskog kontinenta. Britanski i američki putnici i pisci ga izmeštaju iz Evrope, budući da, kako tvrde, njegovi stanovnici sami o Evropi govore kao o “drugom kontinentu”. Tako se stiče utisak da je Evropa za Balkan neko “drugi/treći” koliko i Balkan za Evropu. Donekle paradoksalno, ni “Zapad” ni “Istok”, Balkan nisu prepoznavali kao deo svog kulturnog, geografskog i političkog tela. Imagološke, translatološke i postkolonijalne studije pokazuju kako su dva međuzavisna geografska prostora – Istočna Evropa i Balkan, zadržala nezavisne simboličke geografije. Razdvojene fizičke i zamišljene geografije ocrtale su granice Istočne Evrope uključujući u nju Rusiju i zemlje koje je u prošlosti kolonizovala, ali i druge zemlje Istočnog bloka - Poljsku, Češku, Slovačku, Rumuniju, od onih koje su ulazile u sastav Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, Bugarske, Albanije i Grčke.

Balkan kao tamna strana Evrope?

Pred kraj devetnaestog veka Hari de Vind je zabeležio da su za „savremeni“ svet „balkanske zemlje manje poznate od najcrnje Afrike“, a Tomas Forester iznašao analogiju između „zaostalih naroda Afrike koji čekaju blagodeti civilizacije“ i Balkanaca čija se „neukost i sujeverje moraju otkloniti civilizovanjem“. Vilijam Biti se tu „oprašta od civilizacije“, da bi „ušao u iskonsku pustinju gde je čovek još polu-varvarin.“ Putovanje u balkanske predele se u viktorijanskoj dnevnoj štampi ne preporučuje; ništa ne garantuje zaštitu od bandi; iznenadni ratovi i ustanci su poput prirodnih pojava; šokantni prizori koji ih prate se podrazumevaju; tu, na rubu kontinenta, rađa se mogućnost suočavanja sa „krajem civilizacije“- evropskim „srcem tame“.

Smeštanje Balkana

Slikovita pojednostavljenja Balkana čas se javljaju u tekstu, čas iz njega nestaju dok kao konstanta ostaje ono o „granici“ koja spajajući razdvaja i razdvajajući spaja - identitete, prostore, kulture. To je slika „drugog prostora“, „pograničnog pojasa“.

Slika Balkana (II)

Istraživači slike Balkana suočeni su sa pitanjem koje se češće izgovara šapatom, nego samouverenim glasom društvenog kritičara – „da li je prisustvo balkanistickog diskursa, sa značenjima siromaštva i izolovanosti, oznaka kolonijalnog stanja“? Kao da već ovaj šapat nagoveštava nemo prisustvo subalternog subjekta. Ostajući bez konačnog odgovora na pitanje, Balkan se uključuje i isključuje, najpre iz govora o kolonijalizmu, a potom i postkolonijalnih studija, da bi opstao na njenim rubovima, zauzimajući i ovde, ironično, marginalnu poziciju.

Slika Balkana (I)

Iz skupa predstava o Balkanu kakve su “zaostalost”, “brutalnost”, “separatizam”, “nehigijena”, zavisno od preovlađujućih kulturnih prilika i političkih potreba, u putopisima bi se izdvajala jedna koja podržava stereotipizaciju poluostrva; personifikuje ga kao opasnog ratnika na rubnom području; potencijalnog kriminalca; pretnju po demokratski poredak. Ipak, ni takav Balkan ne odlikuje nekakva stabilna, nepromenljiva simbolika nego ciklično smenjivanje slika koje dopušta tvorenje takozvanog balkanističkog diskursa. Mada se nekima čini da su granice balkanizma isuviše porozne da bi se mogao smatrati diskursom, razumevanje pojma diskursa zahteva umožavanje njegovih smislova. Mnoštvo značenja taloži se ostavljajući trag u napisanom i izgovorenom o Balkanu. U nepreglednom prostoru značenja diskursa danas je u upotrebi ono o organizovanoj grupi izjava kojima upravljaju pravila i konvencije kojih korisnik uglavnom nije svestan. Imajući na umu da putnici - pisci o Balkanu nisu svesni odnosa znanja/moći smeštenog unutar govora o njemu, bez krupnijih nedoslednosti možemo govoriti o balkanističkom diskursu. Ali, od čega je on sastavljen, kako je proizvođen i šta mu daje moć i delotvornost koje korisnik nije svestan?

Imagologija V

U proteklih dvadesetak godina govori se o Izmišljanju Ruritanije, Imaginarnom Balkanu, fantastičkoj evropskoj Drugosti, a najzad i Divljem Balkanu, ili Ničijim zemljama. Ovim mahom interdisciplinarnim studijama koje su često naslovljene rečenicama iz nekoliko vekova starih putopisa zajedničko je da se, mada na različite načine i iz različitih uglova, bave ispitivanjem procesa proizvodnje Balkana. Ova pomodna formulacija omogućila im je da istraže složenost načina na koje je to poluostrvo zamišljano, i prepoznaju ga kao predmet zapadne fascinacije, želje, straha, odražavajući težnje za osvajanjem i posedovanjem ne-zapadnog Drugoga.

Imagologija IV

Podele sveta treba shvatiti ozbiljno, u meri i na način na koji to činimo sa simbolima. U njima uvek ima onog prizvuka svetosti, ili bar nedodirljivosti, neupitnosti zbog koje se ne igramo binarnom logikom. U mnogo čemu to je put „skrnavljenja“ oveštalih slika koje omogućavaju da “sebe”/”nas“ i “njih”/”Druge” vidimo na propisane načine. Ali, šta ako u realnosti stvari nisu baš onako jednostavne kako nam od detinjstva govore, i ako je svet više od nečega što se može deliti na strane. Jer, suštinska podela sveta nije uvek bila ona, za nas uobičajena, na Istok i Zapad. U doba Renesanse osnovna konceptualna polarizacija Evrope bila je usmerena na Sever i Jug. Italijanski gradovi su se bez izuzetka smatrali centrima umetnosti, filozofije, govorništva i trgovine. Invazija na Italiju 1494. godine označila je početak perioda “varvarstva” - naseljavanje sa Severa koje je prekinulo procvat stvaralaštva. Pre no što je ovaj proces započeo, govorilo se o zaostalosti Severa, njegovoj opasnosti, o grubim ljudima koji svakog časa mogu doći i uništiti dugo stvarane centre Juga.

Imagologija III

Ideja Istočne Evrope nije zasnovana na nekakvoj prirodnoj granici već je proizvod kulture, proizašla je iz ideološkog interesa, pa je starija od pokušaja nekolicine političara da uvedu političku, kulturnu i simboliču polarizaciju. To postaje jasno kada uzmemo u obzir fiktivnost geografskog, provizornost i elastičnost podela sveta zasnovanih na težnjama za osvajanjem i dominacijom koja otpočinje još u antici.

Imagologija II

Imagologija svoja istraživanja usmerava na probleme simboličke geografije iz koje izviru podele na „nas“ i „njih“, „prijatelje“ i „neprijatelje“. Nije potreban vremeplov da bi se posmatrali odnosi moći između osvajača i osvojenih, ili prepoznale uloge kolonizatora i kolonizovanih. Prva i jedna od ključnih podela koje uključuju odnose moći i otvaraju prostor za političke manipulacije zasnivajući se na prepoznavanju razlike između grupe kojoj pripadamo – „mi“ i grupe kojoj pripadaju „oni“ je podela na Istok i Zapad.

Okupirani svakodnevicom, prestali smo da obraćamo pažnju na geosimboličke nadimke koje dobijaju fizički udaljeni delovi sveta pa stereotipne podele na razvijene i manje razvijene krajeve prihvatamo zdravo za gotovo, ne pitajući se: nije li moguće da su ove podele zapravo relativne.

Pages

Subscribe to RSS - Slika o drugima

VRH